Sandra Križić Roban / 1993
Radovi Zlatka Kopljara izloženi u Gliptoted HAZU svjedoče o naπim sudbinama s izričitom izravnošću i dirljivošću
U današnje vrijeme, u kojem i jesmo i nismo, opravdano se pitamo da li u umjetnosti i dalje pronalazimo ritual koji zbivanje podiže na neke drukčije razine prepoznavanja, ili smo prepuπteni snalaženju u kojem misaonu, socijalnu i političku realnost iščitavamo kao dio svakodnevnog vrtloženja. Pri promatranju djela Zlatka Kopijara izloženih u Gliptoteci Hrvatske akademje znanosti i umjetnosti postajemo svjesni koliko su rituali rijetki i koliko tema žrtvovanja izaziva najčešće samo primarne konotacije vezane uz zbilju unutar koje nema prostora za umjetnost.
Zapravo se čini da umjetnost. polako nestaje, da prostori koje je istraživala od postojanja ljudskog roda nemaju više ništa ponuditi. Sve je dovedeno u pitanje pa i postojanje čovjeka. Njegova krhkost i ranjivost preuzele su mjesto klasičnog shvaćanja herojskog. No ritual skidanja maski, doslovnog guljenja kože da bi se spoznala unutrašnjost, preživljavaju samo rijetki.
Zlatko Kopljar slaže svoje Opasne prostore ne koketirajući niti u jednom trenutku s elementarnom razinom prepoznatog stanja u kojem živi i djeluje. Slike, fotografije i objekti djeluju poput oltarnih pala s kraja XX. stoljeća, kojem očito ništa nije sveto. Instalacije su dojmljivo izvanvremenske – vrtlog koji zahvaća Krista, Mariju, kovačku mašineriju i Swanse spoznat je intenzitetom umjetnika čije je vlastito žrtvovanje položeno pred odar umjetnosti. Kopljarovo Žrtvovanje kreće se od pozitiva k negativu, od nade do pougljenjene realnosti u kojoj se ne nazire više ništa životno. Bijeli žrtvenik omeđenje staklenim kvadratima također ispunjemm bjelinom – vatra u sredini naznačena je plamičcima čiji svijetlosivi dim uvodi u mrak i ništavilo cmog Žrtvovanja. Prijašnji bijeli kvadrati sada su potpuno pougljenjeli, vatra u sredini rasplamsala se do taljenja u kojem sve nestaje. Više nema nade, prostor kovačnice koji se nazire u pozadini karboniziran je, odjeci Ijudske ruke zamijenjeni su gluhoćom i nemogućnoπću komunikacije.
U kretanju od pozitiva k negativu promatramo i zatvorene molitvenike – jer ovo je vrijeme u kojem molitve više ne vrijede. Umjesto njih otvaraju se tefefonski imenici, uvijek negdje na početnim stranicama, Oče naš koji i jesi i nisi. Video-autoportretom Kopljar pokušava s nama uspostaviti kontakt preko monitora lelevizora. No nedostaju riječi, geste, mirisi. Zaustavljeni ostarjeli pisaći stroj podsjeća nas na ritual koji je doveden u pitanje kompjutorskom tehnologijom – umjesto u insignatonu prazninu danas buljimo u plavetnilo ekrana gdje je mogućnost ljudske greške svedena na minimum. Riječi pjesme newyorške grupe Swans pojačavaju dojam pomanjkanja hrabrosti. Bez snage za odlučnim iskorakom autor se u ime nas pomirio (da li doista) sa zvijerima u nama, svjestan propusta i neuspjeha.
Vjerujem da ni jedno umjetničko djelo nastalo u postjednje vrijeme ne govori izravnije i dirljivije o našim sudbinama. Bez realislične ikonografije žrtvovanja (kojim se u posljednje vrijeme nastoji opravdati mnogo umjetnički ispraznih situacija), kontemplativnim metodama koje nas protresaju snagom struje od deset tisuća volta Kopljar ilustrira stradanje pojedinca. Ništa nije stvarnije od njegova djela Panta Rhei, metalne ploče postavljene na staklene nosače, na kojoj je urezan tekst “U iste vode stupamo i ne stupano i jesmo i nismo”. Slova su ispunjena tekućinom koja djeluje poput zacrnjenog ulja, a čitava je instalacija povezana s transformatorom iznad kojog stoji ploča s natpisom deset tisuća volta. (ovdje se moæemo usuditi pročitati Heraklitov opći tok prirode, njegovu spoznaju da “svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan Bog i ni jedan čovjek, nego je uvijek bio i jest i bit će vatra vječno živa. koja se s mjerom pali i s mjerom gasi”.
U izložbenom prostoru gotovo savršenom za Žrtvovanje Zlatka Kopljara sve teče i razvija se na osnovi suprotnosti. A činjenica “da je rat otac svega”, pa tako i umjetnosti, pruža nadu da umijeće rituala ne zamire razaranjem koje se odvija pokraj nas i u nama. Stoga je upravo ovaj mladi umjetnik (rođen 1962.) trebao biti prikazan na izložbi poput venecijanskog Biennala. Nakon studija na Accademia di belle Arti u Veneciji Kopljar se najizravnije suočio sa “stvaralačkom” prirodom rata, koji mu je u ime umjetnosti oduzeo blisku osobu. Prelijepe Madone i trpeći Krist ponovno umiru na našim prostorima, a med kao znak Božjeg djela pretvorio se u gustu smjesu koja izaziva oporost. Kopljar kao svojevrsni prethodnik – gledajući tamo negdje preko rijeke – uzima i traži podjednako iz života kao i umjetnosti, dovodeći im novu šansu.