Galerija Ružić, Slavonski Brod, 13.10.-15.12.2023.
Tekst: Željko Marciuš, Branko Franceschi
Željko Marciuš
Dodirnuti nebo
Umjetničko bivanje i stvaranje Ivana Šeremeta u sklopu suvremene hrvatske vizualne kulture metafora je umjetnika koji živi umjetnost – dok umjetnost živi njega – koju iskreno i nefiltrirano, te posredno znakovno ujedno sirovo i rafinirano sublimira u vlastite (post)konceptualne optimalizacije života sâmog. Sublimat je zgusnut i bremenit sukus složene umjetničke egzistencije koju izvan svakog cinizma, ali ne i ironije, autor ostvaruje sažetim znakovima koji uvijek upućuju na nešto drugo od viđenog. Njima se opire svakome barbarizmu, povijesti ljudske gluposti, ali i zadrtosti te malograđanštini kojom se u filozofiji palanke manjeg urbanog oblika i prostora stavom i autorskim opredmećenjima suprotstavlja.
Video, performans i fotografija izvedbe počesto prožete verbalnim i vizualnim interpretacijama osmišljenog, autorov su znak raspoznavanja. U performansu, primjerice, Dotaknuti nebo (1994.), autor iz nutarnjeg, travnatog prostora barokne brodske Tvrđave, gdje je u Galeriji Ružić godinama radio, dahom – životnim duhom napuhuje bijeli balon stremeći nebu poput čovjeka koji noge ima u zemlji, ruke u zraku, a glavu, metaforu zakrivljenosti svemira, i bijeli balon ustremljuje prema atmosferi. Izrasti, istegnuti, poletjeti, izdići se u nebeske sfere i osloboditi se besmisla perfidnog sustava uspostavljenja na nepravednoj raspodjeli kapitala autor supstituira slobodom neba. Leonardo u promatranju neba pronalazi antropomorfne i mnoge druge oblike; slike koje genij slikara može zaposjesti i iz toga izvesti mnoštvo drugih slika. Aristotel od kaosa do kozmosa (kretanje svega), reda i vrsta svih stvari tumači kako je kretanje neba kontinuirano te stoga vječno. U tome vidu nebo je sloboda, a sloboda nebo. Ideju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prostor-vremena nailazimo u videoradu Između neba i zemlje(2011.). Sekvenca u kojoj se izmjenjuju oblaci unutar modrine uz klasičnu glazbenu podlogu ironično prikazuje Odu prolaznosti. Sliku neba postupno zamjenjuje crnina, smrt, tama ovozemaljskog. Je li to tamna tvar ili (ovo)strana tmina? Svakako, potonje. Ionako je entropija svega neupitna. Vidimo naglašenu potrebu za prirodnim redom stanja stvari koju osjećamo u zemljinim i fizikalnim zakonitostima te pogledom prema gore za razliku od kaosa koji smo kreirali civilizacijom, a iz kojeg nam je potrebno izbavljenje. Olakšanje dolazi gledanjem oblaka koji jednostavno postoje i postupno nestaju. Zvučno je podcrtana osjetilna slika koja nestaje u crnini. U performansu Moja kuća (2014.) Šeremet spaljuje simboličku verziju kuće označavajući potrebu za očišćenjem prošlih trauma, kao i negativnih iskustava kako bi se otvorio prostor za novi početak. Nakon što je stara kuća spaljena, može se izgraditi nova i bolja. Kuća nosi širi kontekst pripadnosti društvu i strukturi koju je to društvo stvorilo (država, grad, institucija, Bog obujmljeni su pojmovi – velike ideje bijele goruće kuće). Uništenje kuće i teških verbalizacija nosi dramatičnu promjenu u suživotu. Iskazana je potreba za revolucijom, velikom transformacijom ideala koji kontroliraju i određuju zajedništvo ljudi na zemlji.
Gestikulacija dočekivanja Čekam izbore (2007.) u četiri čina – radnje ljudske ruke određena je gradacijom osobnih emocija i količinom strpljenja. Mijenja se značenje čekanja koje prelazi od postupnog sačekivanja u zahtijevanje. To je ostvareno lupanjem i igrom šake i prstiju.
Umjetnik u radu Vezan za Zemlju (2018.) gol, potrbuške plodi zemlju; simbolički proniče u Zemlju djevicu kao ralo ili plug, oplođujući je poput sjemena, krvi ili kiše. Zatvarajući krug između aktivnoga neba i nedjelatnog počela Zemlje iz koje u prirodnome cikličkome redu klija novi život. Autorov iskaz zrači iskrenim smiješkom i sapetom melankolijom. Njegovo značenje, često vlastitim prikazom, ostvareno je jasnim i nepatvorenim znakovima koji nadilaze svakodnevnu prozaičnost označenog. Sugestivno i bremenito Šeremet uvijek ispočetka stvara kritičan, ali i drukčiji, topao, blizak odnos prema čovjeku, prijatelju i svijetu. Šeremet objedinjuje ciklus misaonog i osjetilnog procesa spoznaje društvenih obrazaca koji više nisu korisni i koje je potrebno mijenjati, a još nisu proželi kolektivnu svijest. Autor aktivno ukazuje na različite načine istu poruku, pokrivajući niz emocija, od nježnih i suptilnih, duhovitih te na kraju razornih gesta. U vlastitoj nemoći u umjetnosti traži zaklon od zakočenog društvenog uređenja i pronalazi ga u ideji nebeskog, suprotnosti prema zemlji i ovozemaljskomu stanju stvari. Stoga je on (neo)romantičan umjetnik nekoliko stoljeća nakon povijesnog romantizma.
Branko Franceschi
Jednom i zauvijek
Povratak u prostor s kojim nas veže osobna povijest, posebice vrijeme odrastanja u području opterećenom traumama bliže i daljnje prošlosti, pred svakog postavlja poseban izazov. Posebno je to izraženo kad je riječ o umjetniku i njegovoj izložbi, jer će izloženi radovi – a umjetnički rad se poslovično smatra sublimacijom životnog iskustva i znanja – doživjeti svojevrstan test u okruženju u kojem se definirao mentalni i emotivni prostor koji će ih oblikovati. Zlatko Kopljar rođen je u Zenici, odrastao je u Bosanskom, u Slavonskom Brodu se školovao. Mi iz drugih krajeva smatramo da su ta dva grada živjela kao jedan do trenutka kad su se razdvojili u dva grada, u dvije države i dvije kulturološki sve udaljenije sredine koje danas zorno predstavlja politički pojam granice schengenskog područja. Kopljar se umjetnošću intenzivno i javno počeo baviti nakon što se od svog rodnog kraja odvojio fizički, ali administrativne granice najčešće nemaju veze s razgraničenjima u našem mentalnom, a nadasve emotivnom prostoru. Posavina je topos koji je imao i imat će snažnog utjecaja na sve što Kopljar radi, misli i osjeća i kao umjetnik i kao osoba, što je kod istinskih umjetnika zapravo jedno te isto. Stoga smo za izložbu iz Kopljarova bogatog opusa pažljivo izabrali one radove koji se referiraju, ili ih tako tumačimo, na traumu ovog ratom prisiljenog razdvajanja, što je dodatno osnažilo Kopljaru očito prirođen, ali i poviješću rodnog kraja usađen dramatični odnos prema stvarnosti.
Zlatko Kopljar poznat je kao jedan od vodećih hrvatskih vizualnih umjetnika s posebnim naglaskom na umjetnost performansa. Predstavljamo ga ovdje s četiri rada koji u sebi objedinjuju performans kao polazište za produkciju predstavljenih fotografija, videa i objekata. Značenjski se radovi metaforama krvi, žrtve, tla i smrti referiraju na umjetnikov složen odnos prema duhovnoj vertikali stvarnosti, bez obzira kojeg njezinog dijela se izravnije dotiče. Većinu svojih radova Kopljar je nazivao formulacijom sastavljenom od slova K, kojom umjetnički rad određuje kao spoznajno-etičko-formalni konstrukt, i rednim brojem koji ih precizno kronološki određuje i koji se za obimnije postave može iskoristiti i kao potka razmatranja razvoja polazišne refleksije i stalne teme o srazu pojedinca s različitim sastavnicama stvarnosti ili, da parafraziramo Kanta, o moralnom zakonu u nama i nebeskom nad nama.
Svakako najbolniji među radovima je K6 iz 2000., sa same razdjelnice milenija ili simbolički, novog i starog, koji komemorira pogibiju umjetnikova oca pod granatom, 23. rujna 1992. u neposrednoj blizini prostora sadašnje izložbe. Rad je fotografska dokumentacija grafita koji je Kopljar izveo za izložbeni projekt po pozivu Ivana Šeremeta i koji je zamišljen da traje u potencijalno beskrajnom limbu digitalnog medija, dok su original kroz vrijeme hodanjem izbrisali ljudi, prolasci vozila, kiša, snijeg i sunce. Naša je mjera prolaznost.
K8 u objektu i fotografiji čuva prolaznu prirodu performansa uzimanja i konzerviranja umjetnikove krvi iz 2002. godine. Referira se na egzistencijalnu uvjetovanost umjetničke prakse, koja je određena genetski, odnosno, sudbinski, a održava se kako je to umjetniku moguće i kako uspije, nevažno je li u fokusu javnosti ili se neprimijećena odvija u atelijeru, te može li se od nje živjeti ili ne. Cijena joj je umjetnikova krv, esencijalna tekućina ljudskog bića, koja je potom pohranjena u kristalni kontejner poput relikvija svetaca. U kristalnom kubusu Kopljarove relikvije danas su ostali samo njeni osušeni tragovi, neka vrsta pigmenta – kako primjereno umjetnosti i umjetniku koji se nakon trideset godina vratio slikarstvu!
Žrtvovanje, fotografija performansa iz 1993. kojim Kopljar rekreira starozavjetno Abrahamovo žrtvovanje Izaka, referira se na pitanje sudbine u čijem se provođenju ljudska volja i djelovanje oblikuju vjerovanjem u više načelo. Osobno bih ovaj maniristično dramatičan rad protumačio u manifestaciji vjerovanja u etiku umjetničkog rada koja bi trebala dovesti do samorealizacije i uspjeha, za razliku od pragmatične i prevladavajuće prakse manipulacije, samopromocije i marketinga. Žrtvovanje, naravno, ikonografijom ukazuje i na kulturološko-civilizacijski prostor iz kojeg umjetnik proizlazi i u kojem temelji svoj univerzalno razumljiv smisao.
Konačno, K16 iz 2012. godine, meni osobno jedan od najimpresivnijih Kopljarovih radova, razmatra mistiku tla, te masne, plodne, crne zemlje koja nas hrani i koja nas guta da bi nas prehranila. Zemlje koja je majka svoj svojoj djeci u pragmatičnim ciklusima rađanja i umiranja, koje pokatkad obasja svjetlo talenta, intelekta, emocije i ljepote, da bi ih neminovno progutao njezin topli mrak.
U četiri koraka Kopljarova dionica izložbe sumira postojanje. Rakurs je ravničarski, horizont je daleko i blago zakrivljen, ritam prati onaj godišnjih doba, početka i kraja životnog ciklusa pojedinca, zajednice, društva i univerzuma. Jednom i zauvijek.