Galerija Kranjčar, Zagreb, 25.2. – 22.3.2025.
Kustos izložbe: Mladen Lučić / Otvorenje izložbe: 25.2.2025. u 19 sati
Zlatko Kopljar tridesetak je godina apstinirao od slikarstva izražavajući se performansom, fotografijom, videom i filmom gdje se uglavnom bavio ritualnim, etičkim, socijalnim i identitetskim temama te autoreferencijalnim postupcima karakterističnim za autore koji svoj put traže isključivo u spoznaji umjetničkog bitka. Stoga je i u autorovim novim slikama prisutna egzistencijalistička misao i analitički umjetnički postupci što se manifestira izostankom ikoničnosti u korist supremacije ideje, jer je ispitivanje prirode slikarstva sada njegov primarni interes.
Slikajući velike formate (200 X 170 cm) uljanim bojama, kredama i crayonima, autor dugotrajnim radnim, ali i kontemplativnim procesom, etablira svoj rukopis koji se očituje u pažljivom nanošenju boje, njenom brisanju ili preslikavanju, dodavanju i oduzimanju što tvori permanentno kretanje koje istovremeno negira i afirmira slikanu površinu čime bitno doprinosi dinamici kompozicije. Henri Focillon u svome eseju Pohvala ruci opjevao je ljudsku ruku kao savršeni alat koji kreativno prenosi naše misli i osjećaje što Kopljar ovim radovima i potvrđuje ne dopuštajući da tehnicizam nadjača njegov umjetnički karakter koji prije svega naglašava autorovu emotivnu osobnost. Kopljar se vratio slikarstvu jer je odlučio progovoriti svojim osnovnim umjetničkim sredstvom ali i nadalje emanirati identične misli i poruke kojima se bavio u proteklih trideset godina kada je njegov snažan autorski izraz, zaodjeven u rafinirano umjetničko ruho, bio istinskim etičkim i moralnim korektivom današnje društvene zbilje. Umjetnik je svjesno završio svoju performativnu i akcionističku misiju jer je spoznao da tim jezikom više nema što reći. O tome je izjavio:… Budimo realni: kako racionalno uvjeriti, u današnjem trenutku, recimo, Putina, da je ta agresija suluda i da nije način ponašanja. Što tu umjetnost može i što je ona u svemu? Mi možemo reći ono što imamo reći i to je to. Hoće li nas netko slušati i čuti, potpuno je druga priča. Pitanje je što umjetnost isto treba. Što sam postigao svojim radovima? A postigao je mnogo, što se prvenstveno odnosi na besprijekornu zaokruženost umjetničkog čina, perfekcionističku izvedbu cjelovite i smislene ideje, energičnu i originalnu invenciju te na estetsku prezentaciju. Poruke koje je svojim radovima odaslao mnogi su čuli, vidjeli i prepoznali te spoznali da još nisu urušeni svi etički standardi i da empatija, kao i individualna snaga duha, još uvijek postoje. Novim slikama Kopljar ostaje vjeran svom visokom etičkom kodeksu jer su one nereprezentativnog karaktera i stoga su sublimne i transcendentalne te potiču u gledatelju meditativna raspoloženja i potrebu za preispitivanjem osobne duhovne higijene. Strpljivim nizanjem okomitih linija, poigravanjem monokromima ili smionim, ali pažljivim biranjem boja kao rezultatu duboko studioznog pristupa slikanoj površini, Kopljar gledatelju ne želi prenijeti osjećaj ljepote, već pružiti duhovni smiraj i osjećaj uzvišenosti, sličan onom koji nas prožima kada gledamo Madonnu del Parto Piera della Francesce, Maljevičev Crni kvadrat ili Reinhardtovu Utimate painting.
Iz teksta
Mladen Lučić