What is the price of artists blood?

Sanja Cvetnić / 2002

Every year in the first week of May and on the 19th of September the eyes of Neapolitans are fixed upon a small transparent vesse. In the dramatic scenery of the cathedral, in the midst of improbable crowd of believers and curious observers, the priests bring out the monstrance containing the blood of St. Januarius [San Gennaro), the patron of the city. They bring if to the reliqucary containing saint’s bones. If the coagulated martyr’s blood becomes liquid in the vicinity of his bones, grateful cries burst throughout fhe cathedral: Miracle! Miracle! The suspense of expectation subsides into contrite piety, few witnesses usually faint or get into hysteric ecstasy, but the rest of them disperse satisfied because St. Januarius answered their prayers again, thusassuring his miraculousc protection over the city.

Read More “What is the price of artists blood?”

A flying lesson

Sanja Cvetnić / 1995

“The art of inner truth does not grow out of nature, but out of art. Rather than a mere inclination to imitation, a joy of creation which follows the models provided by nature, authentic art always serves deep psychic needs.” (Gustav Rene Hocke)1

When the disintegrated art scene of our fin-de-siecle, where “rien va plus”, yet “anything goes”,registers the appearance of a strong artistic personality, one wonders how to take him/her. One wonders whether it is possible to see through the veil of someone else’s closed and organized cosmos, to put together the puzzle pieces of the shattered mirror which used to show our common and recognizable reflection.

Read More “A flying lesson”

Guljenje kože

Sandra Križić Roban / 1993

Radovi Zlatka Kopljara izloženi u Gliptoted HAZU svjedoče o naπim sudbinama s izričitom izravnošću i dirljivošću

U današnje vrijeme, u kojem i jesmo i nismo, opravdano se pitamo da li u umjetnosti i dalje pronalazimo ritual koji zbivanje podiže na neke drukčije razine prepoznavanja, ili smo prepuπteni snalaženju u kojem misaonu, socijalnu i političku realnost iščitavamo kao dio svakodnevnog vrtloženja. Pri promatranju djela Zlatka Kopijara izloženih u Gliptoteci Hrvatske akademje znanosti i umjetnosti postajemo svjesni koliko su rituali rijetki i koliko tema žrtvovanja izaziva najčešće samo primarne konotacije vezane uz zbilju unutar koje nema prostora za umjetnost.

Zapravo se čini da umjetnost. polako nestaje, da prostori koje je istraživala od postojanja ljudskog roda nemaju više ništa ponuditi. Sve je dovedeno u pitanje pa i postojanje čovjeka. Njegova krhkost i ranjivost preuzele su mjesto klasičnog shvaćanja herojskog. No ritual skidanja maski, doslovnog guljenja kože da bi se spoznala unutrašnjost, preživljavaju samo rijetki.

Read More “Guljenje kože”

Opasni prostori

Leonida Kovač /1993

” Tada reče Izak Abrahaam ocu svojemu: oče! A on reče: što, sine! I reče Izak: eto ognja i drva, a gdje je janje za žrtvu?” Prva knjiga Mojsijeva 22‐7

Gdje je janje za žrtvu pitanje je možda postavljeno ciklusom radova Zlatka Kopljara “Opasni prostori”, Što se, ili tko se žrtvuje, čemu ili komu, i zašto? Jesu li izloženi radovi ( nazvani “Žrtvovanje”) sami svojevrsna žrtva, ili su reprezentacija učinjene žrtve, ili možda samo scenografija žrtvovanja. Scenografija čija je namjera galerijskom prostoru dati prerogativ hrama. Mnogo poslije trenutka u kojemu je učinjena desakralizacija umjetnosti. Ako je vjerovati Nietzscheu, umjetnost imamo zato da ne bismo stradali od istine, a ta se sastoji u prabolu na koji činjenica individuacije osuđuje svaki život. Postoji velika skala religiozne okrutosti: nekad je čovjek svome Bogu žrtvovao Ijude, možda upravo one koje je najviše volio, potom najsnaænije instinkte koje je posjedovao ‐ vlastitu “prirodu”. I što je još preostalo za žrtvovanje?

Read More “Opasni prostori”

“I jesmo i nismo”

Željko Kipke / 1993

Komunikacija je izgubila na valjanosti. Pisaći strojevi – danas već relikti  – toliko su zacrnjeni da se na njima ne razaznaju detalji. Molitvenici su zatvoren, metafore su hladne, u crnim su knjigama uputstva koja se više od četiri stoljeća čitaju i prakticiraju. Telefonski su imenici ponuđeni na čitanje. Frekvencija je doista visoka, međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da je uspostavljen kontakt, da je poruka uistinu poslana a potom i primljena, i pitanje je je li uopće nekome bila i namijenjena. Rituali se u nedogled ponavljaju i po inerciji pamte. Stvari se događaju po uobičajenom redu jer su navike neuništive.

Schopenhauer je bio u pravu kada je postavio tezu o jednakoj nemogućnosti potvrdnoga i negativnoga stanja ili odgovora. Mačka koju je promatrao s prozora (ili na prozoru?)  podsjetila ga je na jednu drugu takvu mačku četiristo godina stariju, vjerujući da se odonda nije ništa promijenilo i da promatra istu životinju. Međutim – oprezan kakav je bio – ostavio je dovoljno mjesta za mogućnost odstupanja. Svjestan nemogućnosti sličnoga vremenskog raskoraka, boreći se logikom protiv vlastite asocijacije, neprestano je sama sebe hvatao u bludnoj misli kako ipak gleda istu gipkost mišića, identične pokrete i jednaku nepovjerljivost u očima životinje. Ovdje i sada zaboravljao je, možda, na činjenicu da reže vrijeme te da zapravo nije u pitanju trajnost mačjeg roda, nego su drastično poljuljani i njegova stolica, i njegova percepcija i na koncu negove misli. Filozof je nemogući putnik iz perspectije stolice i pisaćeg stola. U stanju je napraviti i uspostaviti sve moguće veze, samouvjereno i bez greške. U doba velike fluktuacije misli i ideja, kada se identični obrasci u nedogled ponavljaju i kada se osjeća sveopće tenzija čija je središnja svrha održavanje vlastite visokofrekventnosti, onda se jedan stari prizor još “starijeg” crnog filozofa vidi u ponešto drugačijem svjetlu. Računica nikako ne može biti ista, ali je, s druge strane, stimulativna. Izjave se više ne broje. Isto je, izgovaramo li ili ne. Isto je, dvojimo li ili ne. Mačka je stara četiristo godina i nije kao ova ovdje koju gledamo na prozoru ili s prozora. U iste vode stupamo i ne stupamo. 

Read More ““I jesmo i nismo””