Željko Kipke / 1993
Komunikacija je izgubila na valjanosti. Pisaći strojevi – danas već relikti – toliko su zacrnjeni da se na njima ne razaznaju detalji. Molitvenici su zatvoren, metafore su hladne, u crnim su knjigama uputstva koja se više od četiri stoljeća čitaju i prakticiraju. Telefonski su imenici ponuđeni na čitanje. Frekvencija je doista visoka, međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da je uspostavljen kontakt, da je poruka uistinu poslana a potom i primljena, i pitanje je je li uopće nekome bila i namijenjena. Rituali se u nedogled ponavljaju i po inerciji pamte. Stvari se događaju po uobičajenom redu jer su navike neuništive.
Schopenhauer je bio u pravu kada je postavio tezu o jednakoj nemogućnosti potvrdnoga i negativnoga stanja ili odgovora. Mačka koju je promatrao s prozora (ili na prozoru?) podsjetila ga je na jednu drugu takvu mačku četiristo godina stariju, vjerujući da se odonda nije ništa promijenilo i da promatra istu životinju. Međutim – oprezan kakav je bio – ostavio je dovoljno mjesta za mogućnost odstupanja. Svjestan nemogućnosti sličnoga vremenskog raskoraka, boreći se logikom protiv vlastite asocijacije, neprestano je sama sebe hvatao u bludnoj misli kako ipak gleda istu gipkost mišića, identične pokrete i jednaku nepovjerljivost u očima životinje. Ovdje i sada zaboravljao je, možda, na činjenicu da reže vrijeme te da zapravo nije u pitanju trajnost mačjeg roda, nego su drastično poljuljani i njegova stolica, i njegova percepcija i na koncu negove misli. Filozof je nemogući putnik iz perspectije stolice i pisaćeg stola. U stanju je napraviti i uspostaviti sve moguće veze, samouvjereno i bez greške. U doba velike fluktuacije misli i ideja, kada se identični obrasci u nedogled ponavljaju i kada se osjeća sveopće tenzija čija je središnja svrha održavanje vlastite visokofrekventnosti, onda se jedan stari prizor još “starijeg” crnog filozofa vidi u ponešto drugačijem svjetlu. Računica nikako ne može biti ista, ali je, s druge strane, stimulativna. Izjave se više ne broje. Isto je, izgovaramo li ili ne. Isto je, dvojimo li ili ne. Mačka je stara četiristo godina i nije kao ova ovdje koju gledamo na prozoru ili s prozora. U iste vode stupamo i ne stupamo.
Zlatko Kopljar slaæe sitne pakete, zatvara molitvenike, onemogućuje pisaće strojeve, otvara telefonske imenike i žrtvuje poruke. Obavlja delikatne radnje s izjavama raznih ljudi i rekvizitima komunikacije. Radi se o onoj istoj mački koju su ljudi gledali ravno prije četiristo godina. Vrijeme je izgubilo na valjanosti. Je li filozof smejrao dotičnom smjeru? Ako jest, onda je rezao stolicu na kojoj je nekoć sjedio. Ni jedan smjer nije dozvoljen jer zapravo nikamo ne vodi. Umjetnik unatoč svemu, jednako kao filozof, čini rez. Iako je svjestan nemogućnosti izricanja valjana suda – ipak gleda tamo negdje preko rijeke. Valja nama ipak preko rijeke. Valja stvari obavljati kao da se ništa nije zbilo, kao da se nisu izravnala rastojanja između pisaćeg stroja, svetih sličica i telefonskih imanika.Osuđeni smo na nedoumicu crnog filozofa koji nije volio život, ali je uporno tražio oslonac.
Rituali su doista potrošeni. Umjetnost je jedan od njih i polagano umire. Proces je neumitan. Kopljareve su žrtvovane izjave i molitvenici navukli koprenu smrti. Komunikacija je ustupila mjesto tenziji čija je jedina svrha održavanje vlastite visokofrekventnosti. Kopljar je svoja polja odgadio strujom visoke napetosti.