Leonida Kovač /1993
” Tada reče Izak Abrahaam ocu svojemu: oče! A on reče: što, sine! I reče Izak: eto ognja i drva, a gdje je janje za žrtvu?” Prva knjiga Mojsijeva 22‐7
Gdje je janje za žrtvu pitanje je možda postavljeno ciklusom radova Zlatka Kopljara “Opasni prostori”, Što se, ili tko se žrtvuje, čemu ili komu, i zašto? Jesu li izloženi radovi ( nazvani “Žrtvovanje”) sami svojevrsna žrtva, ili su reprezentacija učinjene žrtve, ili možda samo scenografija žrtvovanja. Scenografija čija je namjera galerijskom prostoru dati prerogativ hrama. Mnogo poslije trenutka u kojemu je učinjena desakralizacija umjetnosti. Ako je vjerovati Nietzscheu, umjetnost imamo zato da ne bismo stradali od istine, a ta se sastoji u prabolu na koji činjenica individuacije osuđuje svaki život. Postoji velika skala religiozne okrutosti: nekad je čovjek svome Bogu žrtvovao Ijude, možda upravo one koje je najviše volio, potom najsnaænije instinkte koje je posjedovao ‐ vlastitu “prirodu”. I što je još preostalo za žrtvovanje?
Nije li morao žrtvovati i samog Boga? Boga žrtvovati za ništavilo ‐ taj paradoksalni misterij krajnje okrutnosti ostao je sačuvan za naraštaj koji upravo sada dolazi: svi mi već znamo nešto od toga, Tako Nietzsche. Sto godina kasnije, danas, ovaj je iskaz još uvijek aktualan. Što je zapravo ništavilo, gdje je, što su njegovi pokazatelji? Označitelji smrti. Joseph Beuys, čije 30 djelo nedvojbeno evocirano pojedinim motivima Kopljarovih radova ( primjerice, uporabom vitrine, pisaćeg stroja, svetih sličica, transformatora, invokacijom Heraklita) a pitanje što je želio reći svojim djelom ” Zeige deine Wunde” (” Pokaži svoje rane”) odgovorio je da mu je prvenstveno važno učiniti vidljivom zonu smrti prema kojoj se današnje društvo kreće paničnom brzinom. Rana koja znači smrt konotirana je Kopljarovim djelom ” Žrtvovanje Izaka”, Fotografija na zidu parafrazirajući ikonografski prizor biblijskog žrtvovanja pokazuje autora koji drži nož pod grlom mladiću poput sebe. Pogledi aktera usmjereni su prema mjestu izvan rubova fotografskog kadra, prema mjestu na kojemu se u kršćanskoj ikonografiji pojavljuje anđeo zaustavljaaući Abrahamovu ruku u trenutku između odluke i čina. U trenutku pružanja dokaza vjerovanja i pokornosti, Međutim, na fotografiji anđeo nije vidljiv. Na promatraču je odluka vjerovati ili ne vjerovati da je to u što akteri slike gledaju, a što sam ne vidi, anđeo. Glas se ne čuje. Postoji tišina, poput tišine staklom zaštićenih telefonskih imenika postavljenih na pod pred fotografijom, otvorenih na nasumce izabranim stranicama što sadrže imena Ijudi od kojih bi svatko mogao postati onim janjcem o kojemu se Izak raspituje. ” Nazovi M radi umorstva”. Prekini ili nastavil? Što će se dogoditi u trenutku koji slijedi nakon onoga zabilježenog slikom? To pitanje Kopljarov rad ostavlja otvorenim.
” U iste vode stupamo i ne stupamo i jesmo i nismo” Heraklitove su riječi napisane na čeličnu ploču pod naponom od 10 000 V ( o čemu svjedoči zapis s čelične ploče postavljene na zid), Ovo djelo autor naziva Panta Rhei. Ploča s Heraklitovim tekstom položena je na nosače sačinjene od staklenih traka, Pitamo se radi li se o vodi ili o struji, onoj visokog, previsokog napona? Možda o jačini struje Heraklitove vode u kojoj i jesmo i nismo? Je li upravo opasnost toga zaključka konotirana priključkom na visoki napon? Na struju koja je u stanju, izazvati požar, vatru, nalik onoj koju Heraklit Mračni drži počelom. Vatru što postoji u strukturi žrtve paljenice reprezentirane jednim drugim Kopljarovim djelom. ” žrtvovanjem”, jednom u bijelom, drugi put u crnom kontekstu. I nije li ta epozicija bijelog i cmog ekvivalent onome ” i jesmo i nismo”, odnosno onome što se naziva životom i smrću. A život i smrt, shodno logici žrtvenog obreda, nerazdvojivi su. ” Jedno i isto pojavljuje se u stvarima kao živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro. Jer prvo je ono drugo koje se zrcali u prvom” ‐ tvrdi Heraklit. Vrijedi li stoga zapitati se još jednom jesu li izložena djela prinesena žrtva, ili reprezentacija žrtve, ili scenografija koja očekuje žrtvovanje? I tko će pri tom žrtveni janjac? Djelo? Autor? Promatrač? Ili svo ‐troje?
U Zagrebu, 5. srpnja 1995.