Introspekcija, refleksija i interakcija
8.-12.08.2023 Omiš, Hrvatska
Suvremena umjetnost, posebice kada se izražava u javnom urbanom prostoru, ima moć transformacije i promicanja dijaloga između umjetnika, publike i okoliša u kojem djeluje. Festivali poput Almissa Open Art festivala služe kao plodno tlo za stvaranje novih radova koji zadiru u prostor javnosti, oblikujući našu percepciju i potičući nas na razmišljanje o različitim aspektima naše kulture, identiteta i vrijednosti.
Ovaj po mnogočemu poseban festival svake godine poziva drugog umjetnika da preuzme funkciju kustosa, čime se ona transformira i razvija u smjeru poništavanja granica između umjetničke produkcije, kuriranja i prezentacije, čime se redefinira definicija autora. Festival tako osigurava određenu nepredvidljivost programa, fluidan programski smjer i identitet, a stvara se platforma za zajednički rad kustosa, umjetnika, istraživača i publike putem novih modaliteta umreženih suradničkih praksi. Ove godine program je osmislio umjetnik Ivan Mesek na temu UMJETNOST (SAMO)IZLJEČENJA.
Stvaralački čin kao suštinski element i trenutak umjetničkog rada složen je mentalno-emotivno-fizički proces koji inicira kompleksne psihološke mehanizme kako u samom umjetniku, tako i kod gledatelja prilikom percepcije umjetničkog djela. Stoga svaki umjetnički rad ima i svoj ljekoviti, terapeutski karakter i učinak.
Umjetnici i objekti koje stvaraju, kao i cjelokupna sub-društvena i institucionalna konstrukcija koju proizvode, više nisu u fokusu pažnje, već se zanimanje pomaknulo prema utjecaju umjetnikovog djelovanja na okruženje u kojem stvara. Otvaraju se nova područja umjetničke prakse i nove profesije zahvaljujući kojima se sve više razvija svijest da je njegovanje kreativnosti presudni faktor u razvoju čovjeka i ljudskog društva te uvjet njegovog opstanka.
Iako je na samom početku teksta naglašeno da svi vidovi, discipline i tehnike umjetničkog stvaralaštva imaju svoje ljekovito djelovanje, u kontekstu Almissa Open Art festivala – koji prvenstveno njeguje performans – odabrani su umjetnici čiji je rad obilježen komponentom (samo)izlječenja kroz disciplinu performansa.
Program je započeo 8. kolovoza video radom K15 autora Zlatka Kopljara postavljenim u crkvici Sv. Duha u formi video instalacije. U filmu Kopljar izvodi rekonstrukciju povijesnog čina klečanja Willyja Brandta u Varšavi. Umjetnik rekonstruira sve poznate elemente Brandtove komemoracije žrtava nacističkog režima u varšavskome getu iz 1970. godine. Film prikazuje dolazak Brandta u Varšavu, posjet memorijalnom mjestu, polaganje vijenca te konačno klečanje kancelara u tišini, okružen masama, političkim dostojanstvenicima i novinarima. Kopljar sam igra ulogu Brandta, odjeven u svjetleće odijelo koje simbolizira umjetnika kao nositelja svjetlosti u svijetu umjetnosti. Gesta je simbol poniznosti pred žrtvama kolektivnog zločina, naglašavajući političku i moralnu odgovornost.
Na otvorenju festivala umjetnosti, očekivanja su često podložna previranju, a ono što se čini stvarnim brzo može postati izobličeno. U ovom slučaju, Vice Tomasović, ravnatelj i osnivač festivala, došao je kao vlastiti alter ego: Vice Guru – iscjelitelj, duhovni vođa i medijska ličnost. Ovaj omiški umjetnik u svom dugogodišnjem projektu koristi elemente vizualnog jezika i reprezentacije karakteristične za ezoterijske stručnjake, tarot majstore i iscjelitelje, čime se stvara paralela s društvom spektakla koje koristi slične kanale komunikacije kako bi se privukla pažnja publike. Ova igra sa spektaklom i aproprijacija metafizičkih elemenata može biti subverzivna, izazivajući publiku na razmišljanje o manipulaciji medijskim formama. Spekulira se da je ovo bio uvod u novo razdoblje festivala koje će po Guruovim riječima karakterizirati otvaranje prema van-umjetničkom svijetu. Ova promjena zrcali se u samoj transformaciji Vice Gurua kao novog “vodstva” festivala. Takva transformacija možda simbolizira potragu za novim perspektivama i naglašava daljnje otvaranje prema novim umjetničkim pristupima i idejama.
Sljedećeg dana, 9. kolovoza, Martina Mezak predstavila je umjetničku instalaciju na lukobranu u Omišu, postavivši duž šetnice folije za preživljavanje u formi zastava. Ove vrste folija služe kod pružanja pomoći unesrećenima jer reflektiraju većinu tjelesne topline natrag prema osobi, pomažući tako da se održi tjelesna temperatura i smanji rizik od hipotermije u hitnim situacijama. Zastave, koje tradicionalno označavaju teritorij i identitet, dobivaju dublje značenje u ovom kontekstu. Postavljanjem folija za preživljavanje u obliku zastava, Mezak subverzivno komunicira poruku dobrodošlice izbjeglicama. Ova instalacija sugerira da nijedna granica ili obilježje teritorija ne bi trebalo biti prepreka za humanost. U trenutku izbjegličke krize, kada mnogi traže sigurnost i bolju budućnost, umjetničin rad šalje moćnu poruku solidarnosti.
Bilboard koji Martina Mezak postavlja na ulazu u Omiš ima snažnu poruku prenesenu na dva jezika, hrvatskom i engleskom, a korištenje Morrisova koda dodaje element kriptičnosti. Natpis “Transformacija je djelo koje ne može biti dovršeno” postavlja temeljnu misao o neprestanom procesu promjene i rasta. Transformacija koju Mezak spominje može se shvatiti kao transformacija društva, načina na koji prihvaćamo i integriramo izbjeglice. U tom smislu, izbjeglička kriza može biti shvaćena kao izazov koji zahtijeva transformaciju naše perspektive, vrijednosti i djelovanja.
Istog dana na glavnoj gradskoj šetnici Fošal u Omišu, Slaven Tolj postavio je rad koji spaja simboliku ogledala, refleksije života i smrti, te performativnu interakciju sa slučajnim prolaznicima. Ovaj rad duboko prodire u razmišljanje o kontrastima i dubokim pitanjima ljudskog postojanja.
Pet malih ogledala s crnom trakom u gornjem kutu koje projektiraju komemorativnu refleksiju prema slučajnim prolaznicima stvaraju začudan kontrast između svakodnevnog života i prisutnosti smrti. Kombinirajući elemente svjetla i ogledala, instalacija postavlja izazovno pitanje o dualnosti ljudskog postojanja – refleksija našeg života i prolaznosti. Osim vizualne atraktivnosti, ova komponenta rada potiče promatrače da razmišljaju o svojem životu i vremenu koje imaju.
Središnji dio performansa Slavena Tolja, gdje umjetnik stoji sa jedne strane velikog okvira koji simbolizira ogledalo, a poziva nekoga iz publike da dođe s druge strane i da zajedno simuliraju refleksiju, dodatno obogaćuje značenje rada. Kroz dodirivanje dlana o dlan, umjetnik i sudionik stvaraju nježan ples i intimnu interakciju, simbolizirajući vezu između života i smrti. Ovaj trenutak osvježava suštinsko pitanje o ljudskom postojanju, dodajući elemente fizičkog dodira i intimnosti u konceptualnu dimenziju rada.
Kontrast između performativnog elementa i komemorativnih ogledala sa strane stvara snažan efekt. Performans simbolizira vitalnost, interakciju i ljepotu ljudskih veza, dok ogledala podsjećaju na prolaznost i sjećanja. Ovaj kontrast stvara duboku emocionalnu rezonancu, potičući gledatelje na promišljanje o suštinskim pitanjima života, smisla i prolaznosti.
Svijet suvremene umjetnosti često se bavi ekstremnim idejama i eksperimentima koji izazivaju gledatelje na razmišljanje i potiču njihove emocionalne reakcije. Rad Zefreyja Throwella jasno demonstrira snagu umjetničkog eksperimenta i njegov potencijal da izazove duboke, često miješane, osjećaje kod gledatelja.
Priča koja se očituje iz dokumentacije Throwellove akcije s otvorenja jedne njegove izložbe uznemirujuća je i neočekivana. Snimka počinje slikom idilične kamp kućice, no naglo prelazi u kaotičnu scenu gdje nekoliko muškaraca i žena izlazi iz nje te demolira tu istu kamp kućicu.
Eksperiment s uništenjem tako predstavlja provociranje emocionalnih reakcija kod publike, posebno zbog iznenadnosti i destruktivne prirode scene. Publika na snimci koja je očekivala tradicionalniju izložbu suočena je s dramatičnom situacijom koja se odvija pred njihovim očima, potencijalno izazivajući šok, nelagodu, ali i dublje refleksije o prirodi nasilja i kontrole.
Iako mučno, ovakvo iskustvo može imati katarzični učinak na gledatelje. Nasilje i uništenje, čak i unutar umjetničkog konteksta, mogu izazvati refleksiju o našem društvu, ljudskim interakcijama i suvremenim vrijednostima. Dokumentacija akcije, iako neugodna, postaje instrumentom razmišljanja, tjera nas da promislimo o granicama umjetnosti i njezinom utjecaju na nas.
Za mnoge slučajne prolaznike koji su se našli u blizini rada u Omišu, iskustvo gledanja dokumentacije uništenja kamp kućice također je bilo iznenađujuće i šokantno. Snažan i neočekivan umjetnički sadržaj može nas potaknuti na promišljanje o različitim aspektima ljudskog postojanja i suvremenih vrijednosti. Predstavljajući rad publici, autor je objasnio: “Ovaj rad ne predstavlja ništa posebno, ako vam se sviđa, to je redu, a ako vam se ne sviđa, ko vas j…”.
Isti je autor svojim performanskom zatvorio ovogodišnju Almissu, o čemu ćemo poslije, ali je zanimljivo da je tijekom trajanja festivala u lokalnom kafiću sjedio pred šahovskom pločom, s natpisom “Oderi Amerikanca”. Svaki put kad bi izgubio partiju, dopustio je suigraču da mu ošiša dio brade. Ovaj rad koristi šah kao metaforu za veće društvene i ekonomske procese. Natpis “Oderi Amerikanca” dodaje političku dimenziju ovom djelu. Izraz sugerira neku vrstu ekonomske i globalne neravnoteže, gdje moćni “deru” resurse ili korist od slabijih. Igra šaha, iako se čini kao nevina igra, postaje simbol za veći sistemski problem, koristeći se kao alat za izražavanje mišljenja o globalističkim aspektima i ekonomskim odnosima.
Trećeg dana – u četvrtak, 10. kolovoza – program je započeo razgovorom Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, s ravnateljem festivala Tomasovićem i kustosom ovogodišnjeg izdanja Mesekom. Ova diskusija duboko je zaronila u svijet performansa, ulogu umjetnosti u suvremenom društvu. Razgovor je obuhvatio i temu subverzije sistema putem umjetnosti u javnom prostoru. U kojoj mjeri umjetnost može izazvati promjene u društvu i utjecati na percepciju političkih i socijalnih tema? Sudionici su analizirali različite načine na koje umjetnost može djelovati kao katalizator promjene i istražili kako festivali poput Almissa Open Arta povezuju umjetnike i lokalne zajednice te na koji način i koliko umjetnost postaje dostupna i relevantna za lokalno stanovništvo. Za teatralni performans koji je tog četvrtka izveden zaslužna je beogradska umjetnica Ivana Ivković. Njezin rad naslovljen Poslije Vas izveo je glumac Željko Maksimović u crkvici Sv. Duha. Maksimović je čitao svojevrstan manifest koji pruža duboko promišljanje o identitetu, životnim vrijednostima i ljudskoj percepciji. Manifest iznosi ključne upute za preživljavanje u svijetu odraslih. Sposobnost ljubavi prema drugima, samokontrole, izdržavanje teškoća i patnje te razvijanje zrele savjesti i umjerenog agresivnog izražavanja po njenom mišljenju principi su koji ukazuju na važnost emocionalnog zdravlja i razvoja karakterističnih za odrasle osobe. Osim toga, tekst istražuje koncept usamljenosti i povezanosti s vlastitim vrijednostima ističući važnost provođenja vremena sam sa sobom, istražujući kako usamljenost i vlastita vrijednost idu ruku tekst pod ruku. Ideja je da se usamljenost može prevladati ako se pronađe unutarnje ispunjenje i vlastita vrijednost. Ovdje se naglašava kako su promjene i napredak često rezultat uništavanja starih obrazaca i navika. Potreba za postizanjem savršenstva često zahtijeva prihvaćanje promjena i preobražaja.
Iste je večeri iznenađujući spoj umjetnosti i tehnologije pružio Draženko Kopljar, IT stručnjak, kroz predavanje pod naslovom Umjetna inteligencija i umjetnost. Kroz analizu različitih aspekata umjetne inteligencije i njenog utjecaja na umjetnost, Kopljar je postavio temelje za duboko razmišljanje o interakciji između tehnologije i kreativnosti. Ppredavanje je započeo razotkrivanjem različitih vrsta umjetne inteligencije i njenih primjena. Sistematski je dekonstruirao kako umjetna inteligencija funkcionira i kako se koristi u raznim industrijama. Ova uvodna analiza postavila je temelj za razumijevanje njenog utjecaja na područje umjetnosti. Sami algoritmi umjetne inteligencije, unatoč svojoj inherentnoj “neslobodi,” mogu izražavati umjetničke tendencije. Ova konstatacija otvara mnoga pitanja o prirodi kreativnosti i interpretacije umjetnosti. Kao ključni dio predavanja, Kopljar je pozvao publiku da sudjeluje u umjetničkom istraživanju putem komunikacije s Chatbotom GPT. Ova interaktivna komponenta omogućila je publici da istražuje kreativne mogućnosti umjetne inteligencije iz prve ruke. Jedan od vrhunaca predavanja bila je prezentacija pjesme koju je sastavila umjetna inteligencija. Izvedena u obliku dalmatinske pjesme posvećene gradu Omišu, pjesma otkriva dubinu kreativnosti koju umjetna inteligencija može postići. Prezentacija je otvorila pitanja o tome kako tehnologija može utjecati na tradicionalne umjetničke izraze. Kroz razotkrivanje potencijala umjetne inteligencije, Kopljar je pokazao kako tehnologija može biti alat umjetnicima te kako umjetna inteligencija sama može stvarati umjetnost. Ova interdisciplinarna perspektiva otvara vrata za nove načine interpretacije i izraza tehnologije i kreativnosti u suvremenom svijetu.
Sljedećeg dana – u petak, 11. kolovoza – performansom bosanskohercegovačkog umjetnika Dalibora Nikolića postavljena je intrigantna pozornica na gradskoj tržnici, poznatoj kao Pazar. Kustoski jezik ovdje se koristio kako bi se istražila tijesna veza između umjetnosti i tržišta, te kako bi se razmotrila subverzivna priroda umjetničkog izraza kroz brendiranje kao medij. Izvedbom na mjestu gdje se trgovina odvija svakodnevno, umjetnik je na jednom od štandova izvodio produkciju printova na majicama. Ova subverzivna igra uključivala je korištenje brendiranja kao komunikacijskog sredstva kako bi se izazvala refleksija o percepciji umjetnosti kao komercijalnog proizvoda… Predzadnju večer festivala obilježio je performans Alena Novoseleca, koji je izveo svoje umjetničko djelo pod dva lukovita konstrukcijska nadvožnjaka u manjoj gradskoj ulici. Ovaj performans ne samo da je predstavljao fizički doživljaj, nego i emotivno duboko putovanje kroz simboliku, okupirajući prostore i mašte prolaznika. U samom srcu grada, autor koristi arhitektonski okvir dvaju lukova kao teatarsku pozornicu. Kroz njih se plete priča o dualnosti: prošlosti i sadašnjosti, fizičkog i simboličkog, osobnog i kolektivnog. Uumjetnički se jezik u ovom slučaju koristi kako bi se istražilo kako prostor može biti metafora za umjetničko djelovanje i unutarnji doživljaj umjetnika. U središtu je simbolika omče koja visi s lučnih konzola. Omča se ovdje koristi kao vizualni element i simbolizira latentnu prisutnost osobne katastrofe i potencijalnog linča. Alen Novoselec subverzivno naglašava kontrast između umjetničke akcije i moguće javne reakcije. Performans doseže kulminaciju dok umjetnik prosipa benzin u širokom krugu oko sebe i potom pali vatru. Ova radnja stvara vatreni krug u kojem leži, izgovarajući riječi koje predstavljaju mantru ili “osobnu magijsku formulu.” Vatreni ritual unosi element rizika i ritualnog, potičući refleksiju o transformaciji i izazovima umjetničkog izraza. Video projekcija koja se prikazuje kao dio performansa povezuje se sa svjetlosnim aspektom performansa. Kroz izgovaranje riječi koje simboliziraju snagu prirode, svemira i života, umjetnik povezuje ljudski duh s univerzalnim energijama. Ovaj segment dodaje dublji kontekst i duhovni aspekt performansu. Kroz simboliku i ritual, umjetnik otvara dijalog o transformaciji, univerzalnoj snazi i dubokim slojevima umjetničkog izraza, koji bi trebali biti shvaćeni kao alati samoizlječenja. Za zatvaranje predzadnjeg festivalskog dana, publika je bila počašćena projekcijom dokumentarnog filma koji razotkriva život i djelo kontroverznog umjetnika Josepha Beuysa. Film redatelja Andreasa Veiela otkriva dublji uvid u raznolike dimenzije Beuysovog stvaralaštva, od umjetnosti do političkog angažmana. Joseph Beuys, ikona suvremene umjetnosti, prikazan je kroz objektiv filma kao vizionar ispred svog vremena. Njegove inovativne ideje, kontroverzne izvedbe i radikalni politički stavovi iznenađujuće su aktualni i danas. Film istražuje kako je Beuys stvorio svojevrsni koncept proširene umjetnosti koji se usko isprepliće s društvenim, političkim i moralnim debatama. Dokumentarni esej Andreasa Veiela ne ograničava se na Beuysov umjetnički rad. Film nas vodi kroz dosad neobjavljene zvučne zapise i videosnimke, otkrivajući ne samo portret umjetnika, već i čovjeka, nastavnika i političkog aktivista. Projekcija filma, prvotno planirana na utvrdi Mirabella, premještena je uslijed snažnog vjetra na ulicu u starom dijelu grada. Promjena lokacije ima i svoju simboličku dimenziju, odražavajući Beuysov koncept proširene umjetnosti koja se manifestira i u van galerijskom prostoru, a odluku su organizatori festivala donijeli kako bi dodatno povezali umjetnost s publikom i svakodnevnim životom.
Posljednji dan festivala bila je subota, 12. kolovoza, a program je započet tiho, bez publike, projektom Arheologija Almissa festivala. Kroz četrnaest izdanja, ovaj festival otvorio je vrata inovacijama u umjetnosti, poticanju interakcije s okolinom i stvaranju trajnih tragova u urbanom tkivu Omiša. Mnogi radovi su se upisali u memoriju grada i njegovih stanovnika, no nažalost, nekoliko dragocjenih djela produciranih s namjerom da ostanu trajni dio urbane opreme nestala su, izgubivši se u izazovima vremena i nepredviđenim okolnostima. Ti izgubljeni radovi nisu samo umjetnički artefakti, već i svjedočanstva o vlastitoj povijesti i razvoju suvremene umjetnosti na ovom području.
Prvi nestali rad bio je bicikl umjetnika Ilije Šoškića, koji je postao simbolom preobražaja i opomene. Bicikl iskrivljenih kotača visio je na stablu platane, pričvršćen lancem, podsjećajući nas na krhkost i istodobno snagu života. 10. kolovoza 2019. godine, u ranim jutarnjim satima, lanac je presječen, a bicikl ukraden. Drugi nestali rad, Zastava sutrašnjice autora Dritona Selmanija, postavljena je na rubu lukobrana, gledajući prema neizvjesnoj budućnosti. No, njezina suština nije izblijedjela ni nakon nestanka. Iako fizički izgubljena, ona ostaje s nama, potičući nas na razmišljanje o budućnosti koju gradimo. Mala klupa Vanje Pagara, treći nestali rad, otkriva kako i običan predmet može postati umjetnički izazov. Standardna gradska klupa pretvorena u stolac za jednu osobu simbolizira prilagodbu, ali i izazov koji pred nas postavlja masovni turizam. Četvrti rad, mural Andree Resnera, svjedoči o dinamici umjetnosti u javnom prostoru. Njegovo devastiranje fašističkim porukama i naknadno neovlašteno prebojavanje izazvalo je reakciju, podsjećajući nas na važnost komunikacije između umjetnika i publike, te potrebu za zaštitom i očuvanjem nove produkcije kao umjetničkog naslijeđa.
Organizatori Almissa Open Art festivala nisu ostali ravnodušni pred ovim razvojem događaja. Na mjestima gdje su nekada stajala nestala umjetnička djela postavili su dokumente koji služe kao svjedočanstvo o radovima koji su nekada krasili gradsku kulisu. Također, sadrže poziv za suradnju svim pojedincima koji posjeduju bilo kakve relevantne informacije o okolnostima nestanka ovih umjetničkih doprinosa. Svatko tko posjeduje korisne informacije ima priliku dati svoj doprinos i pomoći vratiti umjetničke vrijednosti tkivu grada. Kao gesta zahvalnosti za traganje i pruženu suradnju, organizatori su ponudili novčane nagrade za one koji doprinesu pronalasku ovih dragocjenih umjetničkih radova.
Sve u svemu, gubitak umjetničkih radova unosi element misterije i neizvjesnosti u festivalski pejzaž. Međutim, organizatori Almissa Open Art festivala ne dopuštaju da ta mrlja tuge prekrije svjetlost umjetnosti. Njihov poziv za pomoć i suradnju pokazuje da umjetnost i zajednica mogu zajedno koračati u potrazi za izgubljenim djelima i time obogatiti grad i njegove priče.
Program je nastavljen radom postavljenim na onim istim lukovima između kojih je Novoselec izveo performans dan ranije. Kustos ovogodišnjeg izdanja Ivan Mesek stvorio je svoj intimni prostor odmora, unoseći trenutke unutarnje refleksije u dinamiku gradske vreve. Njegovo djelo, duboko povezano s temom “(samo)izlječenja”, predstavilo je vizualni kontrast unutarnjeg mira i vanjske žurbe. Ležaljka, postavljena između dvije kamene konzole koje povezuju stare kamene kuće postala je ishodište putovanje prema unutarnjem miru. Poput suvremenog asketa, umjetnik je bio silueta u središtu uličnog rješenja, odmoran i otklonjen od gradske užurbanosti. Zanimljiva dinamika njegova rada nije proizašla samo iz fizičke instalacije, već iz cijelog procesa koji je autor prošao. Mesek se popeo na ležaljku, izložen pogledima prolaznika koji su prolazili ispod njega i skinuo se gol. Pogled prema nebu postao je meditativna točka, prekinuvši površinske distrakcije. Satima je ležao, “nag” u smislu oslobađanja od vanjskih slojeva i maski, dajući si vremena da osjeti i poveže se s prostorom i samim sobom. Jednostavnost geste, osjećaj prisutnosti u vlastitom tijelu i meditativno povezivanje s okolinom postali su simbolični činovi unutar suvremenog života. Ubrzanost i užurbanost, koje se protežu kroz tkivo suvremenog društva, ostaju vani, a umjetnikovo djelo stvara privremenu oazu tišine i unutarnjeg sklada. Mesekov performans “odmora” nije samo izdvojen trenutak introspekcije, već i podsjetnik na važnost usporavanja i unutarnje ravnoteže u svijetu koji često zahtijeva žrtvu unutarnjeg mira radi vanjskog napretka. Ovaj rad, odmjereni odgovor na zahtjeve života, ističe umjetnikovu sposobnost da okrene pogled prema unutra i istovremeno komunicira s vanjskim svijetom. Ovaj rad imao je najveći medijski odjek, završivši i na Facebok stranici Dnevna doza prosječnog Dalmatinca, uz duhovit naslov koji je glasio “Kad iznajmiš sve strancima”.
Završetak 14. Almissa festivala nije bio samo zaključak već i produbljena eksploracija teme “umjetnosti samoizlječenja”. Uvodeći nas u interaktivni svijet iscjeljenja kroz akciju, Zefrey Throwell, poznat po svojim provokativnim projektima, ponudio je izuzetno moćan i osoban performans pod nazivom Toy Shattering. Ovaj autor čija djela su prepoznata širom svijeta, nije se bojao postaviti radikalna pitanja putem izvedbe. Kroz ovaj happening umjetnik nas je pozvao da se suočimo s traumama iz djetinjstva, da ih aktivno prepoznamo, dekonstruiramo i saniramo. Na podu postavljene igračke postale su zrcalo naših unutarnjih bolnih emocija. Uz staru hrđavu mačetu iz Brooklyna, umjetnik je potaknuo gledatelje da prepoznaju svoje osobne artefakte trauma i suoče se s njima. Svaka igračka postala je simbol prošlosti, a mačeta je postala sredstvo za oslobođenje od tereta.
Suočavanje s vlastitim traumama često zahtijeva hrabrost i odlučnost. Kroz agresivno uništavanje igračaka, gledatelji su sudjelovali u činu oslobađanja, fizičkom aktu prekida veza s prošlošću koja nas može opterećivati. Događaj nije samo dopustio individualno iscjeljenje već i stvorio zajednicu ljudi koji su se okupili kako bi podržali jedni druge. Toy Shattering nije bio samo umjetnički rad, već i terapija. Aktivno sudjelovanje publike, uz prisustvo umjetnika koji je predstavljao hrabrost i otvorenost, stvorilo je prostor za suočavanje s dubokim emocijama i vraćanje kontrole nad vlastitim putem iscjeljenja.
Ovaj finalni performans nije samo zaokružio temu ovogodišnjeg festivala, već je postavio duboko iscjeljujući ton, podsjećajući nas da umjetnost može biti most prema našem unutarnjem zdravlju, a zajednica i podrška su ključni elementi tog procesa.
Festival Almissa Open Art svojim 14. izdanjem otvorio je vrata raznolikim umjetničkim izričajima i dubokim temama koje su izazivale introspekciju, refleksiju i interakciju s publikom. Ovogodišnji program, usmjeren na temu “(samo)izlječenja”, pružio je izvanredan uvid u snagu umjetnosti kao sredstva za suočavanje s unutarnjim konfliktima, traumama i izazovima suvremenog života.
Kroz raznolike forme performansa, instalacija, projekcija i interaktivnih radova, umjetnici su otkrili dublje slojeve ljudske egzistencije, potičući nas da razmislimo o svojim osobnim iskustvima i načinima na koje možemo pronaći unutarnji mir. Svaki rad imao je svoju jedinstvenu priču i način komunikacije, ali su se svi povezivali u snažnom umjetničkom dijalogu o individualnom rastu, društvenoj povezanosti i procesima iscjeljenja. Predstavljeni radovi nisu predstavljali samo estetski užitak, već su bili i ostali duboko povezani s ljudskim iskustvom postojanja, postavljajući pitanja o identitetu, traumi, društvenoj interakciji i univerzalnim težnjama za samoostvarenjem.
Festival je dodatno obogatio raznolikost umjetničkih pristupa – od simboličkih performansa i interaktivnih radova do filmskih projekcija i izložbi koje su se odvijale na gradskim ulicama i trgovima. Kroz ovu raznolikost, publika je imala priliku doživjeti umjetnost na različite načine, te se također aktivno uključiti u dijalog s umjetnicima i njihovim stvaralaštvom.
Zaključno, Almissa Open Art festival 14. izdanjem dokazao je da je umjetnost moćan alat za razumijevanje i suočavanje s unutarnjim izazovima, a svi predstavljeni radovi podsjetili su nas da svako putovanje prema unutarnjem miru počinje otvaranjem prema umjetničkom iskustvu.
Zahvaljujemo Almissa Open Art festivalu na ustupljenim vizualnim materijalima.