14.6.–25.8.2023. MUSEM OD MODERN AND CONTEMPORARY ART RIJEKA, CROATIA
Umjetnici iz kolekcije: Igor Grubić, Zlatko Kopljar, Andreja Kulunčić (koautori: Trudy Lane, Gabrijela Sabol, Matija Pužar, Ivo Martinović), Siniša Labrović, Nika Radić, David Smithson, Izabela Peculić Stančić, Damir Žižić i Kristian Kožul, kolektiv „The Moving Crew“. Pozvani umjetnici: Petra Mrša, Zvonimir Pliskovac, Marina Rajšić.
Kustosice: Ksenija Orelj, Sabina Salamon; Suradnica: Ljiljana Kolešnik; Dizajn: Ana Tomić, Marino Krstačić-Furić
Danas je oblak središnja metafora interneta: globalni sustav velike moći i energije koji ipak zadržava auru nečega pojmovnog i numinoznog, nečega što je gotovo nemoguće shvatiti. (…) Navikavamo se oslanjati se na njega, a gotovo da nemamo pojma tome što mu povjeravamo i čemu to povjeravamo. (James Bridle, Novo mračno doba, Rad i misao, Rijeka-Zagreb, 2019.)
Povodom Dana grada Rijeke otvaramo izložbu iz zbirke MMSU s rjeđe izlaganim autoricama i autorima čiji su radovi mahom nastali početkom 2000-ih. Aktivno uključujući prostor i gledatelja, između privatne i javne, fizičke i onlajn sfere, radovima otvaramo milenijske teme: posvemašnja umreženost i digitalna povezanost, osipanje fizičke bliskosti, kroz utjecaj internetskih tehnologija na percepciju stvarnosti.
Koncepcija izložbenog serijala kojom prezentiramo muzejsku kolekciju predlaže komunikativne pojmove: informacijski oblak, tijelo kao digitalna slika, bijeg od stvarnosti, lažni identiteti, hiperbirokratizacija, izolacija. Da bi se izbjegao zamor informativno usmjerenim, kronološkim prezentacijama, u ovogodišnjem izdanju predstavljamo tematsku izložbu radova, uglavnom instalacija koje rijetko izlažemo, jer su prostorno zahtjevne i postavom kompleksne. Nadovezujemo se na serijal Upute za gledanje: Što bi tijelo htjelo? (2018.) te Riječi za gledanje(2022.), kojima u nedostatku stalnog postava i većeg izložbenog prostora, predstavljamo isječke iz različitih muzejskih zbirki.
Naslovom Kud plovi ovaj oblak usmjereni smo na informacijski oblak kao metaforu globalnog društva i prisile komunikacijske umreženosti. Dok je stari (sveti) čovjek bio opsjednut nebom, moderni čovjek fasciniran je nadmoći informacijskog oblaka i njegovom svjedočenju trenutku ovdje i sada, bez mogućnosti predaha i odmaka. Bez obzira na to što ne izlažemo recentnu medijsku umjetnost, izložbom ispostavljamo simultani doživljaj realnog i virtualnog, čiju dvoznačnost možemo opisati kao svojevrsnu stereo-stvarnost. S glavom u oblacima sve lakše zaboravljamo na osjećaj vlastitog tijela, potiskujemo užitak neposrednog razgovora i pribjegavamo razmjeni informacija s onima koje nikada nismo ugledali svojim očima…
Nalik na antropologiju svakodnevice, izložba Kud plovi ovaj oblak? pita se o fizičkim i virtualnim poveznicama tijela (Petra Mrša, The Moving Crew), fabrikaciji vlastitog izgleda (Marina Rajšić), dezorijentiranosti između monologa i razmjene (Siniša Labrović, Izabela Peculić Stančić). Produbljuje komunikaciju kao dvojben proces sporazumijevanja (Nika Radić), i dotiče pitanje neodrživosti uzročno-posljedične perspektive na stvarnost (David Smithson). Kritika kulture spektakla i lažnih obećanja potrošačkog društva (Damir Žižić i Kristijan Kožul), kao i prisilno udovoljavanje društvenim stanadardima koje dovodi do podčinjenosti i neslaganja (Igor Grubić, Zlatko Kopljar) provlače se kao stare teme s novim obličjima. Ne ostavljamo ni budućnost po strani, obazirući se na dosege genetskog inženjeringa (Andreja Kulunčić). Svojesvrsnu iznimku čine stripovi riječkog autora Zvonimira Pliskovca, objavljivani sedamdesetih godina u popularnom omladinskom listu Val, na temu banalnosti i pričina komunikacije – ‘kada se pravimo da se dobro razumijemo’.
Izložba artikulira doživljaj gubitka identiteta, pomanjkanje sigurnosti i pripadnosti, kao i osipanje zajedništva u informacijski ubrzanim, ekonomski nestabilnim vremenima. U različitim pristupima i medijskim formatima, radovi polaze od pitanja, kako međusobno komuniciramo, tko vodi informacijsku bitku i kakvi nas strahovi priječe u izravnoj, otvorenoj komunikaciji?
Procjenjuje se da je u posljednjih 30 godina proizvedeno više informacija nego u prethodnih 5000 godina, odnosno da nedjeljno izdanje New York Timesa sadrži više informacija nego što ih je tokom cijelog svog života mogla imati obrazovana osoba u 18. stoljeću. (Ignacio Ramonet, Tiranija komunikacije, 2001).