Leonida Kovač /1993

” Tada reče Izak Abrahaam ocu svojemu: oče! A on reče: što, sine! I reče Izak: eto ognja i drva, a gdje je janje za žrtvu?” Prva knjiga Mojsijeva 22‐7

Gdje je janje za žrtvu pitanje je možda postavljeno ciklusom radova Zlatka Kopljara “Opasni prostori”, Što se, ili tko se žrtvuje, čemu ili komu, i zašto? Jesu li izloženi radovi ( nazvani “Žrtvovanje”) sami svojevrsna žrtva, ili su reprezentacija učinjene žrtve, ili možda samo scenografija žrtvovanja. Scenografija čija je namjera galerijskom prostoru dati prerogativ hrama. Mnogo poslije trenutka u kojemu je učinjena desakralizacija umjetnosti. Ako je vjerovati Nietzscheu, umjetnost imamo zato da ne bismo stradali od istine, a ta se sastoji u prabolu na koji činjenica individuacije osuđuje svaki život. Postoji velika skala religiozne okrutosti: nekad je čovjek svome Bogu žrtvovao Ijude, možda upravo one koje je najviše volio, potom najsnaænije instinkte koje je posjedovao ‐ vlastitu “prirodu”. I što je još preostalo za žrtvovanje?

Read More “Opasni prostori”

Željko Kipke / 1993

Komunikacija je izgubila na valjanosti. Pisaći strojevi – danas već relikti  – toliko su zacrnjeni da se na njima ne razaznaju detalji. Molitvenici su zatvoren, metafore su hladne, u crnim su knjigama uputstva koja se više od četiri stoljeća čitaju i prakticiraju. Telefonski su imenici ponuđeni na čitanje. Frekvencija je doista visoka, međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da je uspostavljen kontakt, da je poruka uistinu poslana a potom i primljena, i pitanje je je li uopće nekome bila i namijenjena. Rituali se u nedogled ponavljaju i po inerciji pamte. Stvari se događaju po uobičajenom redu jer su navike neuništive.

Schopenhauer je bio u pravu kada je postavio tezu o jednakoj nemogućnosti potvrdnoga i negativnoga stanja ili odgovora. Mačka koju je promatrao s prozora (ili na prozoru?)  podsjetila ga je na jednu drugu takvu mačku četiristo godina stariju, vjerujući da se odonda nije ništa promijenilo i da promatra istu životinju. Međutim – oprezan kakav je bio – ostavio je dovoljno mjesta za mogućnost odstupanja. Svjestan nemogućnosti sličnoga vremenskog raskoraka, boreći se logikom protiv vlastite asocijacije, neprestano je sama sebe hvatao u bludnoj misli kako ipak gleda istu gipkost mišića, identične pokrete i jednaku nepovjerljivost u očima životinje. Ovdje i sada zaboravljao je, možda, na činjenicu da reže vrijeme te da zapravo nije u pitanju trajnost mačjeg roda, nego su drastično poljuljani i njegova stolica, i njegova percepcija i na koncu negove misli. Filozof je nemogući putnik iz perspectije stolice i pisaćeg stola. U stanju je napraviti i uspostaviti sve moguće veze, samouvjereno i bez greške. U doba velike fluktuacije misli i ideja, kada se identični obrasci u nedogled ponavljaju i kada se osjeća sveopće tenzija čija je središnja svrha održavanje vlastite visokofrekventnosti, onda se jedan stari prizor još “starijeg” crnog filozofa vidi u ponešto drugačijem svjetlu. Računica nikako ne može biti ista, ali je, s druge strane, stimulativna. Izjave se više ne broje. Isto je, izgovaramo li ili ne. Isto je, dvojimo li ili ne. Mačka je stara četiristo godina i nije kao ova ovdje koju gledamo na prozoru ili s prozora. U iste vode stupamo i ne stupamo.