Sandra Uskoković
” Teorija traume nas uči da je prošlost takoreći urezana u sadašnjost. No, kod traume ne postoji linearno kronološko vrijeme, jer je traumatski događaj uvijek podjednako ispred i iza nas.[1] Stoga nam umjetnost predočava ono što nam inače promiče, ili postaje nevidljivo protokom vremena. Riječima Jacquesa Derride: “Memorija nam dolazi u tragovima; to su tragovi prošlosti koji nikad nisu bili sadašnjost, tragovi koji nikad ne ostvaruju oblik sadašnjosti, ali nam trajno (pre)ostaju kako bi zadobili oblik budućnosti.”[2]
Za razliku od ograničenja zapadnjačkog shvaćanja memorije, pogotovo Aristotelovog modela koji objašnjava memorijska mjesta kao pasivne površine ili objekte utisnute u prošlost, gdje memorija zadobiva značenje palimpsesta, instalacija K-19 Zlatka Kopljara iz 2014.godine, postavljena na kružnom perimetru Meštovićevog paviljona u Zagrebu, animira višestrukost prostora i vremena u memoriji, a memorija se otkriva samim procesom stvaranja, transformiranja, izražavanja i prenošenja prošlosti u sadašnjost.
Read More “Anamnesis, dijalozi umjetnosti u javnom prostoru”