Željko Kipke / 1993
Komunikacija je izgubila na valjanosti. Pisaći strojevi – danas već relikti – toliko su zacrnjeni da se na njima ne razaznaju detalji. Molitvenici su zatvoren, metafore su hladne, u crnim su knjigama uputstva koja se više od četiri stoljeća čitaju i prakticiraju. Telefonski su imenici ponuđeni na čitanje. Frekvencija je doista visoka, međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da je uspostavljen kontakt, da je poruka uistinu poslana a potom i primljena, i pitanje je je li uopće nekome bila i namijenjena. Rituali se u nedogled ponavljaju i po inerciji pamte. Stvari se događaju po uobičajenom redu jer su navike neuništive.
Schopenhauer je bio u pravu kada je postavio tezu o jednakoj nemogućnosti potvrdnoga i negativnoga stanja ili odgovora. Mačka koju je promatrao s prozora (ili na prozoru?) podsjetila ga je na jednu drugu takvu mačku četiristo godina stariju, vjerujući da se odonda nije ništa promijenilo i da promatra istu životinju. Međutim – oprezan kakav je bio – ostavio je dovoljno mjesta za mogućnost odstupanja. Svjestan nemogućnosti sličnoga vremenskog raskoraka, boreći se logikom protiv vlastite asocijacije, neprestano je sama sebe hvatao u bludnoj misli kako ipak gleda istu gipkost mišića, identične pokrete i jednaku nepovjerljivost u očima životinje. Ovdje i sada zaboravljao je, možda, na činjenicu da reže vrijeme te da zapravo nije u pitanju trajnost mačjeg roda, nego su drastično poljuljani i njegova stolica, i njegova percepcija i na koncu negove misli. Filozof je nemogući putnik iz perspectije stolice i pisaćeg stola. U stanju je napraviti i uspostaviti sve moguće veze, samouvjereno i bez greške. U doba velike fluktuacije misli i ideja, kada se identični obrasci u nedogled ponavljaju i kada se osjeća sveopće tenzija čija je središnja svrha održavanje vlastite visokofrekventnosti, onda se jedan stari prizor još “starijeg” crnog filozofa vidi u ponešto drugačijem svjetlu. Računica nikako ne može biti ista, ali je, s druge strane, stimulativna. Izjave se više ne broje. Isto je, izgovaramo li ili ne. Isto je, dvojimo li ili ne. Mačka je stara četiristo godina i nije kao ova ovdje koju gledamo na prozoru ili s prozora. U iste vode stupamo i ne stupamo.
Read More ““I jesmo i nismo””